Artur Rembo
Ura, o igrači lišeni stomaka!
Kad mine vreme, novi će redovi sami precrtati put.
Na neki način jako čudan.
I led će zavladati pohabanim trajanjem gladi.
Ali sam će sebe videti, bistrom odrazu nalik,
otopljen uzalud, prevaren slobodom,
večnosti radi.
Čudesne slike, čuješ li iz odjeka u inju?
Tek počelu toplotu nepovratnih priviđenja,
Kako sriču sudbinu iz reči
Oblika zavetom datim,
da na počinak kreću.
Tako, i iza te krvi od leda,
Prepoznaćeš lica u etru
S kojima si se u mitu igrao,
To je davno smrt izdala vidike, predmete, lica,
Što suštastva porekla, dadoše usnama razjapljenim u samoglasnike,
Najbližem čovekovom rođaku, vetru.
Danilo Kiš
Ana, reci, da li sam sve to izmislio?
(Cveće i mirise.)
Počinje odricanje.
Trbuha i strasti nerado ispunjenih,
Nesitina, potpisanih srednjim prstom,
Nepismenošću gordosti.
Ali prstima umočenim u kredu,
Kojom deca crtaju zamke,
I zveri nebeskog svoda po pločniku.
A posle bez kajanja traže izgubljeno kestenje
i klikere u lišću.
Gijom Apoliner
Otvorite mi vrata na koja kucam plačući…
Dimenzije presakati u janjinama, između slike i reči,
teže je no završiti ogorčenu ljubav.
Otrebiti vaši iz papira do krvi raščešanog bezmastiljem,
Useliti dim u prazninu nedoumice,
Tamo gde su misli od požara, tamo, gde se vreme svodi
Na gušenje besmislice.
Vidiš, gatam, zvezdane aritmije, na promaji kratkovidosti,
bunovan bezakonjem jaza širokog međ okom i umom,
toliko eksploziva za jedan cilj,
rekao bi,
ali i sam stojiš.
Liniju porađaš ko zmiju, pratnju obmane da prolazak životom
Učini mučnim. Ogromnu, ljubljenu, zapletenu,
Onu što istrajava hukom pruge kojom bežiš;
Provučenu kroz nos, oči i uši.
I dok i sama čeka spasenje rođenja, plače gledajući u miru onog
Što je rađa.
Kako se cigara bezbrižno puši.
Homer
Ja sam niko!
Odiseja
… I veđama namignu mrkim
od toga gospodu bogu ambrosijska prospe se kosa
s besmrtne glave, te sav se potrese veliki Olimp.
Ilijada
Spavajući na kamenu, od kičme je ostao predeo.
Slušajući vetar, od huke je nastala muzika.
Kad se vatra raspalila, od dima je počela igra.
Sve je na kraju, došlo do vode, u koju se zagledalo.
Nad vodom ruševine, buka i tutnjava.
Neka se reči i dalje bahate.
Naučio si nas kako da ih hvatamo na delu.
Onaj što grli ženu je Adam. Žena je Eva.
Sve se dešava prvi put. Video sam nešto belo na nebu.
Postanje sveta se saželo.
Osramotilo se.
Bilo mu je žao što pred čoveka nije stalo nasmejano.
I iz džepova mu je poispadalo sve voće saznanja,
Postiđeno, pred tangom koji igraš, u dve večnosti,
Nezaboravno.
U snu sa crnom maskom, rodilo se sunce.
Ne ono što preti rečju život.
Već ono kome se mole dvosmislenosti, za spasenja
kleče davno zaboravljeni bogovi:
rogati ili bajni, svirepi ili celestijalni,
svi u urni grupno počivaju.
Pepeo im je od patine nežan. Miris im
ko pelud među stranicama knjiga zapravo rasut.
Nedodirljivo, u tom obzorju misli sve je promišljeno,
Sve je od propadanja čisto. Trezor čuva anti-feniks,
Odgoneta raskovnikom večnost, jedino pitanje,
Da li će i vreme, uvek biti isto.
Sličan sam kralju od zemlje, gdje kiša uvijek pada…
U domašaju, zaveslaj je tek biće.
Puki domašaj sunca, dan je što obasjava nevideće.
Tek produženim rukama, očešani sumraci žive san,
Od mene odumrli.
Pred tim temeljima reči su na mukama.
Poraniš li, do kamena ćes stići,
sesti ogrnut užasom novim,
jer se kamen rečju dodiruje,
šuma mirisom slika samu sebe, iznutra
pleše se međ magnovenjem,
ne doima rukama.
Mudro, oprezno, sviću zore,
Na nožu jave, beznačajno sveže,
S druge strane pruža se divljina.
U tom okretanju neba, prinosi se žrtva
otrovu onoga kamo ničeg nema.
Mrtva je zbilja razdevičena duhom,
Praznine što rađa kao najlepši poklon,
Opipan uhom.
Zaspala zvezda, na ravnoj površi mora,
Čeka, sanja, neke nove kosture nebeskih ormara:
Ne, nije ništa bilo! Nemilo je ekstaze zavilo stubove među kojima hodaš.
Tako se pesma stvara.
Viljem Šekspir
Ko će verovati mom stihu u vremenu što dolazi
Ako bude popunjen s Tvojim najvišim odlikama?
Dva su lica, venecijanske maske, zalutala. Tragajući,
pitaju trubadure gde je pogubljenje
kome je hrlila gomila.
Bilo je već kasno za iskupljenje harfe od mača.
Ne nađoše ni osuđenika dželati.
Pitali su kurtizane gde je sekira koja je krvava,
Glave i zlatnike brojila.
Svi traže reči zbog kojih postoje,
dani im zatrovani negacijom daha.
Pokušaji dolaze iznutra. I svi na kraju prepuni straha,
dozovu skeledžiju, gondolijera paklenog jutra.
A dve se maske smeju jedna drugoj nad pitanjima,
Ogledalima spomenika, što besmrtnost bezuspešno ruše.
Usamljene sada, žive li su duše?
Nema komentara:
Objavi komentar