četvrtak, 7. listopada 2010.

Uvod za jednu istoriju citanja u nastanku

Uvod ili smrti stvarne i izmišljene
(Nekoliko obrisa jedne zajedničke čitalačke realnosti)

Između tih zidova zvuci su bili gotovo uvek jako prigušeni. Nešto odjeka uvlačilo se pod zavese, jako teške, i neprovidne, nabrane do maglovitosti i za oko nepristupačnih kutova, nešto se gubilo u lavirintima rezbarije, okrunjene po ivicama i već posne, nelakirane i traljave, suve i spašene ko zna čijom zaslugom i ko zna čijom dobrom voljom, najverovatnije samom zabačenošću po prostranim, mračnim i zagušujuće prašnjavim tavanima. Ono malo jasnog glasa utihnulo bi što u policama sa gomilom beznačajnosti i knjiga, i ambisu vlažnog i hladnog klozeta, crnom rupom svega onog shto na kraju krajeva od još beznačajnijih prohteva ostane. Prostori su tako bivali usamljeni, večnom prolaznošću i jednokratnošću životnih ustupaka svih onih koji bi se u njima nastanjivali, pretenciozno ih nazivajući domom, svratištem, kućom ili jazbinom. Od onih prvih, koji su imali čast da na njenom mestu ugledaju zaoranu ledinu, ostalo je dovoljno senke da se iz nje može proreći sudbina svih ostalih koji po vonju i danas osećaju sam iskon ovog mučilišta, osećaju ga često, a opet nedovoljno da ga nazovu nekim imenom zbog kojeg ih ne bi prognali među ludake. Pravog oseta skoro da i nije bilo. Potvrdu je teško naći o svetu koji ovakav život vodi - čak i nemoguće. Od zatupelosti do zagluvelosti niko od stanara nije iz sebe znao izvući dovoljno jasan razlog za prznanje muka pred svetom, sve dok mu se taj isti svet ne bi sklopio lagano pred očima i od njega načinio odraz, laganu pesmu među pukotinama ili škripu ulaznih vrata (s unutrašnje strane), ili poneko sećanje u mutnim okrajcima ogledala pored svega mutnog i neviđenog, sviklog na ramena, dužinu i širinu tela koja su se ogledala u njemu. Prah je još neobrisan, stoji, ne samo na ogledalu. Ostaje na svim mestima koja se grobnom tišinom moraju uhvatiti na prepad i s leđa, znalački, prateći promene svetlosti i mirisa. Ima ga diljem ormara u sobi do ulice, odakle se pogledom dresirano i sigurno širi po doksatu prozora i nestaje kao zečiji trag u granama šeftelije (u čijem ga lišću na zemlji, možda, nedokazano, ima još malo), u unutrašnjosti vaza od lima, na narukvici ručnog sata, i hrbatima neotvorenih knjižetina. Sva oštra slova po beležnicama i poleđinama kalendarskih listova nemaju većeg značaja. Mogu da znače mnogo toga. Mišljenja nikada nisu usaglašena. Uglavnom na preskok beleženi okrajci rečenica i poneki broj koji bi značio jedino nasmešenim pokojnicima u slučaju vaskrsenja, već odavno utopljenim u neku od bezbrižnih večnosti, prepuštenih jedino odbrojavanju propalih i nastalih svetova, potpuno lišeni briga koje su za sobom ostavili u amanet, nezainteresovani za daleke odsjaje istine i dobra koje su nekada nazivali znanjem.
Poslednji koji su kuću naseljavali umrli su tiho. Bez većih nemira. Nužnost je stupila na snagu poslednji put nekako između dve sirene autobusa ili dovikivanja preko terasa u ulici. Sve se svelo na poneku čašicu rakije u kafanama na okretnicama istog autobusa, više protiv uroka nego u nekakav pomen na mrtve.
Ostao je postupak. Istražni postupak neoborive preciznosti. Egzistencija nije u njegovim domašajima, jedini atribut koji se rađa iz nemilog trenutka u kome veliki crni pajser (u nedostatku ključa, ili poverenja već sahranjenih prema bilo kome) razbija vrata kuće, jeste čudesnost. Uobrazilja dovedena do kolektivnog priznanja islednika i nadležnih pravnika u crnim odelima, kao poštovanje nekadagazećih pod svodom tog, malo je reći halucinantnog sveta. Nekom dogovorenom imaginacijom, ulaze jedan po jedan. Mirno, kao sprovod koji je na sahrani bio toliko jadan da se može nazvati neupadljivim. Disanje je isprekidano, grla su osušena na zubatom suncu kao lišće čaja, šapat samim tim nekako avetinjski ozbiljan. Beležnica šapuće malo tiše. Sluzavo mastilo nehotično izostaje iz grlate beline. Blic policijskog aparata je popunjava. Perspektiva lagano nagibljena. Cenrtalni motiv je smešten u osvetljeni deo malog antrea. Insistira na vizuelnoj monotoniji. Gomile cipela i pocepane dijagonalne linije ormarića i stativa čiviluka iz polužablje perspektive. Tela prisutnih nepotrebna. Nalaze se u unutrašnjosti kuće. Naznačena su jedino jakim basom koraka, a dijagonalne linije pomenutog nameštaja imaju parnjake u škripi poda samo mestimično. Cipele raznih oblika i boja. Nepravilno išutirane kroz prostor. Elektrokardiogram poslednjih dogadjaja, možda i nekih ravnih otkucaja istog, histerija, minucioznosti udesa kao takvog, važnosti kao pojma uopšte. Jasna namera se izvršava uvek u nejasnom fonu. Detalji postaju tehnikom: Crvene salonke, uzdubljene pored zida. Na sredini šlavrnje za podrum, zvuk zgaženog puža čuo bi se pri najmanjem pomeranju, kao zglob.  Polu duboke planainarske  čizme, kao upravo očišćene od blata, vidljivo savijene, s puno prašine po linijama pregiba, debelog đona i neudobne težine. Nekoliko pari papuča (karo dezen), i jedan par kožnih šiljastih patofni, izmešane u donjem delu police s ogledalom. Haotičnost liči na potpuno normalan začin situacije.
I sledeći nalet cipela, sada potpuno nalik jednima na druge, ostaviće ih i dalje u miru preskačući ih na prstima. Skoro nostalgično. Poslednja nejasna scena razuđuje se na ivicama perifernog vida u površine koje podsećaju na izlizan tepih. U početku pegavo, onda sve dublje i razuđenije, granulirano i protežno, da bi na kraju zauzimalo čitava prostranstva, pa oblike i na kraju deleći potpuno zbilju od bilo kakve mogućnosti ne samo posmatranja, već i promišljanja.
Nasleđe.  Kako je podsticajem slučaja, Radoslav Pećina dovukao svoje kofere (na leđima nosača) teško je tačno utvrditi. Uglavnom, krštenica koju je pokazao činovnicima bila je ovekovečena fotografijom iz mlađih dana, nešto kao nadgrobnik koji čuva večito sveže izraze lica. Bio je jedan od dovoljno udaljenih i dalekih rođaka, te bi ga se pokojnici verovatno i setili takvog. No, sećanja su zapravo izmakla svima. On prima ključeve mirno i izuva se pred vratima.
Sve češća čišćenja prašine. Počev od stepenica i ulaznih vrata ka antreu. Obrisi širokog zamaha. A onda hiruškom preciznošću mokre krpe nestaje dekadencija valera po podu, kasnije i stakala pokrivenih novinskom hartijom (zavesama je pokrivena kaca za kupus u podrumu).  S tim dolazi i prozračnost. Kroz širom otvorene prozore ulazi gust i mastan, osunčan vazduh, otkrivajući donje slojeve prostora, složenog po spratovnosti. Podaščani pod u prvom sloju, svedok listopadnosti peluda s lustera i teške bidermajer posteljine spremne za bacanje, prekriven tankim tepihom nalik na istočnjačku tapiseriju. Humusni sloj koji diše čudnim tonovima, siromašno upućujući zelene nijanse prema monolitnim stubovima ormara, sve do kutija na vrhu koja liče na gnezda. Nemir u uskom značenju reči. Šire posmatrano, svetlost ga otkriva tek kasnije. Pognuto telo, s leđa, u levoj ruci metla, nagnuta u stranu. Nenametljiva dijagonala. U pokretima govoreći: jedno saginjanje od umora, rotacija donjih vrata od ormara za devedeset stepeni i pad metle laganog intenziteta. Sva uskomešanost vrhuni u zapetosti ručnih mišića koji podižu tešku kutiju, slučajem nađenu u ormaru. Pokret sabran u trenutak, u pozu koja zeva šupljinom, u nagoveštaj prethodnih i budućih (svih mogućih) sekvenci jednog jednostavnog događaja. Nemir će početi tek tada. Neumitno obuzimajući nalazača kutije raspetog u sekvencama trenutka, zauzimaće lagano, deo po deo malenu večnost njegovog života.

Nemiri. Sve izazvani jasnim osećanjem nelagodnosti, na prvi pogled rečeno, sadržajem kutije. Molitvenički tiho, prebiranje guverirane hartije na vrhu, uz pucketav zvuk. Dovoljan da izazove prijatne žmarce iza ušiju, nedovoljan za bilo šta opipljivije. Iznenadna nedoumica. Prvi susret s poznatim i nepoznatim licima, izaziva uobičajan niz fizioloških reakcija: blago znojenje po vratu, praćeno neznatnim grčenjem mišića i ubrzanim radom srca. Čudna gomila za ravnodušno sažvakan bilans jednog dana. Fotografije u kutiji brojale su neusaglašenim otkucajima decenija. Godinama mišljenja usput, sporadičnim gorčinama i čestim patnjama. Šuškanje dobija krtiji prizvuk i čuje se sve ređe i ređe, pretačući se u čuđenja koja traju. Stalnija priroda pukog zadovoljstva u opažanju pretvoriće se u duge časove zapanjenosti. Odnosa sa detaljima na prvi pogled nezapaženim. Prividom reda koji vlada u pogledima, ligeštulima, tkaninama, sputanim pokretima, predmetima, pretpostavljenim mislima. Misli s druge strane foto-hartije napregnuto se usklađuju s njima.
Čuđenje. Obostrano je. Poštuje redosled celuloidnog premaza. U tanušnim slojevima zamišljenosti, svetovi filuju jedan drugog. Fotografije pružaju utehu nekog od trenutaka utavorenog u upotrebljenoj realnosti. Na izmaku oka, slike postaju emigranti u sasvim drugačijoj igri koju nameće svet posmatrača. Kobnu činjenicu konačnog prostreljuje večnost ovakve zamišljenosti. Igra je bunovna. Iz sna u san upetljana s nerazlučivošću posmatrača i fotografije.
Posle ovog otkrića, nalazača zatičemo potpuno posvećenog paradoksalnom zadatku. Sedeći na fotelji koja skoro zauzima vidokrug, pognut nad velikim albumom, satima raspoređuje slike. Traži čudne redoslede datuma poput šifranta, sklapa posvećeno mistične izraze lica, kisele osmehe, mesta, predele, krajolike i ponovo razara već složeno. S jasnim predumišljajima ubija mogući svet za mogućim svetom. Slike dodiruje staloženo, staklarski precizno, za krajeve, s albumom na kolenima, često zaspivajući nad njim. Noći bivaju sve bezuspešnije. Pri jasnijim svetlostima dana, sedi pored otvorenog prozora u dosluhu sa batom saobraćaja, koracima i izmaglicom duvanskog dima upoznajući vrli, daleki svet koji leži izvan beskonačih granica praga. Kuga pogleda brzo se širi u akutne i hronične bolesti koje se mere u intervalima prostora neprikosnovenom razrokošću bežanja u svetove nerazlučive po sličnosti zavaravanja svojeg posmatrača. Vremena se slažu u bezgranične i nekada suvišne prelide koji dotiču meso preciznim rezovima dogovorene stvarnosti: malaksalost i podočnjaci zagledani u zimsku idilu, ukočenost i povijenost kičme u blještavoj scenografiji jeseni. Huk koji sve povezuje dominira zaključkom o nerazumevanju. Nerazumevanje donosi prijatnosti podsmeha lebdecoj nesnadjenosti. Ne donosi nove redove u albumu. Kroz njega se ne provlače reči. Nerazumevanje nije besmisao od koga beži.
Neprodornost pogelda sa fotografija direktno je proporcionalna neprodornosti sopstvenog ushićenja ikakvim poretkom. Neprestano i stameno slaganje vrednosti neizrecivih varijablama dovodi svetove u neprotivrečan balans. Samovolja je nepošten, ali i uzaludan potez u pokušaju nametanja zakonitosti. Nikud ne vodi, sem do sve ređih prekida premorenosti, odnosno do umivaonika i hladne vode na vratu. Jedini, nužan ali teško reći dovoljan razlog za rasecanje uobrazilje i stvarnosti.
U kupatilu, varijacije na temu trezvenosti. Sapun sažvakan dehidracijom, peškiri napola mokri, otupeli brijači i četka slepljena sapunjavicom. Konopac za veš, na kome se klati nekoliko štipaljki na promaji tek otškrinutog prozorčića. Spušta ih u kadu uz dubok zvuk sličan slovu o izgovorenom u basu. Slovu o koje će se začuti nekoliko trenutaka kasnije iz lustera, delimično iščupanog iz plafona težinom tela.
Nekoliko treptaja biće dovoljno inspektorima u crnim odelima da otkriju motoriku jednog jednostavnog samoubistva. Nesvakidašnje su samo linije nameštaja koje pri blicu aparata izvitopereno poskakuju, čini se oštreći čeljusti o mogućnost svoje nestalne zapremine. Komentar u beležnici iskričavim naboljem mišića šake, elektricitetom pobuđenim u znak čuđenja, odbija olovku na pod.  
Mistični kez na licu pokojnika, usmeren ka stočiću. Fotografije poređane kao mapa. Opsenar malog prostora, postavljen po njihovom ustrojstvu. Svaki maleni deo nameštaja i pokućstva namešten uporednom tehnikom, po ugledu na fotografije. Počev od stepenica i ulaznih vrata ka antreu. Detalji postaju tehnikom: Podaščani pod u prvom sloju, svedok listopadnosti peluda s lustera i teške bidermajer posteljine još neodbačene, prekriven tankim tepihom nalik na istočnjačku tapiseriju. Humusni sloj koji diše čudnim tonovima, siromašno upućujući zelene nijanse prema monolitnim stubovima ormara, sve do kutija na vrhu koja liče na gnezda. Cipele uredno složene, po patetičnom redu neupotrebljenosti. Sve sem onih koje su neobavezno, u visini struka visile u vazduhu. Njihova izglancana površina, odbijala je povremeno blic istražitelja praveći čudan odsjaj na fotografijama.








Pokopani u temelju

Artur Rembo
                                        
Ura, o igrači lišeni stomaka!

Kad mine vreme, novi će redovi sami precrtati put.
Na neki način jako čudan.
I led će zavladati pohabanim trajanjem gladi.
Ali sam će sebe videti, bistrom odrazu nalik,
otopljen uzalud, prevaren slobodom,
večnosti radi.
Čudesne slike, čuješ li iz odjeka u inju?
Tek počelu toplotu nepovratnih priviđenja,
Kako sriču sudbinu iz reči
Oblika zavetom datim,
da na počinak kreću.
Tako, i iza te krvi od leda,
Prepoznaćeš lica u etru
S kojima si se u mitu igrao,
To je davno smrt izdala vidike, predmete, lica,
Što suštastva porekla, dadoše usnama razjapljenim u samoglasnike,
Najbližem čovekovom rođaku, vetru.



Danilo Kiš

Ana, reci, da li sam sve to izmislio?
(Cveće i mirise.)


Počinje odricanje.
Trbuha i strasti nerado ispunjenih,
Nesitina, potpisanih srednjim prstom,
Nepismenošću gordosti.
Ali prstima umočenim u kredu,
Kojom deca crtaju zamke,
I zveri nebeskog svoda po pločniku.
A posle bez kajanja traže izgubljeno kestenje
i klikere u lišću.



Gijom Apoliner
                                                                
Otvorite mi vrata na koja kucam plačući…

Dimenzije presakati u janjinama, između slike i reči,  
teže je no završiti ogorčenu ljubav.
Otrebiti vaši iz papira do krvi raščešanog bezmastiljem,
Useliti dim u prazninu nedoumice,
Tamo gde su misli od požara, tamo, gde se vreme svodi
Na gušenje besmislice.
Vidiš, gatam, zvezdane aritmije, na promaji kratkovidosti,
bunovan bezakonjem jaza širokog međ okom i umom,
toliko eksploziva za jedan cilj,
rekao bi,
ali i sam stojiš.
Liniju porađaš ko zmiju, pratnju obmane da prolazak životom
Učini mučnim. Ogromnu, ljubljenu, zapletenu,
Onu što istrajava hukom pruge kojom bežiš;
Provučenu kroz nos, oči i uši.
I dok i sama čeka spasenje rođenja, plače gledajući u miru onog
Što je rađa.
Kako se cigara bezbrižno puši.


Homer
                                        Ja sam niko!
                                                  Odiseja

… I veđama  namignu mrkim
od toga gospodu bogu ambrosijska prospe se kosa
s besmrtne glave, te sav se potrese veliki Olimp.
Ilijada


Spavajući na kamenu, od kičme je ostao predeo.
Slušajući vetar, od huke je nastala muzika.
Kad se vatra raspalila, od dima je počela igra.
Sve je na kraju, došlo do vode, u koju se zagledalo.
Nad vodom ruševine, buka i tutnjava.
Neka se reči i dalje bahate.
Naučio si nas kako da ih hvatamo na delu.




 Horhe Luis Borhes

Onaj što grli ženu je Adam. Žena je Eva.
            Sve se dešava prvi put. Video sam nešto belo na nebu.

Postanje sveta se saželo.
Osramotilo se.
Bilo mu je žao što pred čoveka nije stalo nasmejano.
I iz džepova mu je poispadalo sve voće saznanja,
Postiđeno, pred tangom koji igraš, u dve večnosti,
Nezaboravno.
U snu sa crnom maskom, rodilo se sunce.
Ne ono što preti rečju život.
Već ono kome se mole dvosmislenosti, za spasenja
kleče davno zaboravljeni bogovi:
rogati ili bajni, svirepi ili celestijalni,
svi u urni grupno počivaju.
Pepeo im je od patine nežan. Miris im
ko pelud među stranicama knjiga zapravo rasut.
Nedodirljivo, u tom obzorju misli sve je promišljeno,
Sve je od propadanja čisto. Trezor čuva anti-feniks,
Odgoneta raskovnikom večnost, jedino pitanje,
Da li će i vreme, uvek biti isto.



 Šarl Bodler
                                   
 Sličan sam kralju od zemlje, gdje kiša uvijek pada…

U domašaju, zaveslaj je tek biće.
Puki domašaj sunca, dan je što obasjava nevideće.
Tek produženim rukama, očešani sumraci žive san,
Od mene odumrli.
Pred tim temeljima reči su na mukama.
Poraniš li, do kamena ćes stići,
sesti ogrnut užasom novim,
jer se kamen rečju dodiruje,
šuma mirisom slika samu sebe, iznutra
pleše se međ magnovenjem,
ne doima rukama.
Mudro, oprezno, sviću zore,
Na nožu jave, beznačajno sveže,
S druge strane pruža se divljina.
U tom okretanju neba, prinosi se žrtva
otrovu onoga kamo ničeg nema.
Mrtva je zbilja razdevičena duhom,
Praznine što rađa kao najlepši poklon,
Opipan uhom.
Zaspala zvezda, na ravnoj površi mora,
Čeka, sanja, neke nove kosture nebeskih ormara:
Ne, nije ništa bilo! Nemilo je ekstaze zavilo stubove među kojima hodaš.
Tako se pesma stvara.


Viljem Šekspir

Ko će verovati mom stihu u vremenu što dolazi 
Ako bude popunjen s Tvojim najvišim odlikama?

Dva su lica, venecijanske maske, zalutala. Tragajući,
pitaju trubadure gde je pogubljenje
kome je hrlila gomila.
Bilo je već kasno za iskupljenje harfe od mača.
Ne nađoše ni osuđenika dželati.
Pitali su kurtizane gde je sekira koja je krvava,
Glave i zlatnike brojila.
Svi traže reči zbog kojih postoje,
dani im zatrovani negacijom daha.
Pokušaji dolaze iznutra. I svi na kraju prepuni straha,
dozovu skeledžiju, gondolijera paklenog jutra.
A dve se maske smeju jedna drugoj nad pitanjima,
Ogledalima spomenika, što besmrtnost bezuspešno ruše.
Usamljene sada, žive li su duše?





Brod

O kutiji
Iznebuha svoje zabačene strojnosti,
donela me je na svet,
kroz pantalone sušene pod prozorom,
da joj mahovinu među prstima
prošetam suncem.
U kišnom danu.

Leto u kutiji
Čim proćerda i poslednji pakao nad furunom,
otpuhne dugo, kroz okna pregnuta u ptice.
Zaorana iz bledih pejzaža u svetle brazde zaborava,
na licu provetrenog osmeha kajsije.
Po džepovima i teglama, već se zna da u mladosti
Nema ničeg posebnog.

Srce kutije
Krezubo juče ostavlja u prljavim sudovima ,
Neodložnu halapljivost za sutra.
Česma slabašnog srca probada vetrenjače otkucaja:
Časovnik je spao s konja na magarca,
Iskrenim savetima zvonjave.
Sutra se kroz današnjicu, već izdalo.

Ozbiljna potraga
Ovog je puta jako blizu! Neutešno propnut,
petao, zagledan u pokljucano jato zvezda.
Video sam taj krvavi prizor, s mene na uštap tražeći
tanku usnu odgovora, nad krovovima.


Bez naslova
Nema drugog imena za brod
osim puta u kojem se množi.
Put je druga priča, u svakom jedru ispočetka nemušt –
Traži brod da sebe složi.

Između dve reči neba
zavuklo se sve i svašta-
a potreban mu je beskraj da prekinuto usred
neke rečenice ponovo počne.

Ideja
Prosto otkriće koje smeta.
Pre svega snegu, koji se nadao nenametljivosti.
No, previše je zapadao za oči.
Sada, primećen, neće videti sve što je namerio.
Ostaće zapamćen.
Ne kao lani.






Res Extensa



Pretpostavljam, dakle, da su sve stvari koje vidim lažne.
                                                                                                                           Dekart

Tačka
Ni za reč dovoljno dobra,
Ogromna pustara suštog.
Ponekad za istinom do zvezda laje.
Svrbi međ plećkama ko da rastu krila;
Češeš se da vidiš istina šta je.

Kamen
Kamen ispred mene ćuti.
Zeva u oblik neprekidno.
I konj u trku i torzo i u oku trn.
Svaku reč vraća pomno;
Sedim sagnut:
Misao sam tvrda, ili govor stamen.
Pitanje je šta biva čovek, odakle počinje kamen?

Soba i stvari
Zid joj je jedina savest.
U njoj se povremeno pali svetlo, i sve ostalo vreme spava.
Nesagledivo pocinje iz zenice
I nastavlja putem misli:
Potrebno je od dva minuta do nekoliko dana da se
prepesači.
Ispod prozora prolaze ljudi.
Ono što prolazi kroz sobu neprestano se menja.

Sto
Okruzen dvoličnima, izdržava teret svačijeg hleba.
Molitvenički mirno, mršti se dok sluša cilik nad njim
Počinjenih greha.
Poziva one koji čuju da stanu.
Oni koji ne čuju, baciće ga, ubiće ga, sagoreće ga,
Jer nije dovoljno dobar za
Njihovu stvar.

Stolica
Korisna je samo perifeiji, koja za zemlju nije cula.
Ali tako se grli.Jednostavnosti.Tragovi.
Nema jasnu definiciju tuge.
Živi od ostataka.
Baciće je, sagoreće je, jer zna mnogo o ljubavi velikih nedela.

Sneg
Ja se uvek budim u blizini,
Čekajući da slućene reči u poriv mi stope
Čekanje sveta.
I sve one druge predele sto sretam, poništim iz sebe
U drugosti vetra.
Oko sebe sam jedino siguran u mnenju; iz rasta reči
U rast koji jedino vredi.Opipavam.
Nemam svesti o senci, o činu sudnjem iz
Vazdašnjosti što sledi.
Zanemarujem.A sneg je za mene nužnost koja veje.
Iz čistog uobraženja što se ledi, da
Me iz praha ponovo ubedi,
Da se iskon poslednji smeje.

Ptica
U dva dana preleti sve što otpeva.
Pa joj se više i ne peva.
Sada peva samo za sebe.
Kroz zube, na unutra...
Te daljine će još teže
Preleteti.

Voda
Mi sa ove strane slušamo
Kako su se nekada
Oni sa druge strane
Ogledali baš ovde gde i mi sada.
Voda se smeje jer se  gleda iznutra
Kroz naše oči.
Ona je početak.

Zemlja
Dozvolila je sebi previše.
Sada je na leđima nose kornjače,
da je bace preko sopstvene ivice.
Ni ne sanjaju da je bila u pravu,
ivice nema.

Prazno
Nalazi se na vrhu usana
I to dok se rađa reč
Iz zjapa.
Ali kroz njega protrče na videlo, svi mogući svetovi.